Колосеум

Opet je stigla noć. Misterija planine i ravnice uvijek je ista a monotonija večeri svugdje ubija.  Slutnja se opet projektuje i donosi smrtni strah. Imam još mnogo vremena do padanja u nirvanu.

Posmatram kako prolazi voz i kako postepeno nestaje u  gustoj magli. Vidim samo drveće koje ostavlja za sobom obasjno nekim slabim crvenim svjetlom. Sada je sve sablasno. Nema više ni sjećanja da je voz prošao, drhtim od glasa koji nema zvuk. Eho tog paklenog glasa para prostranstvo i nestaje u mome bunilu, gubi se, daleko je od mene, više ga ne čujem. Od straha gubim vid. Moje tijelo miriše na mraz a krv moja huklja kroz vene. Mokar sam od napora da shvatim. Predosjećam da dolazi još jedna noć spoznaje u kojoj opet neću saznati ništa ili ću pak postati još svjesniji svoje proste ograničenosti i relativnosti vremena i prostora.

Stojim na tlu a tlo je krhko, klizi ispod mene, osjećam svaki njegov đavolji pokret, osjećam pucanje suve međe . Neću da se pomjerim, želim da popuca. Trebao bih preći na drugu stranu bitstvovanja, onu ispravnu, postojanu, ali želim da vidim koliko mogu da propadnem, da se izgubim, neću da budem kukavica. Hoću da budem parazit svoje podsvijesti kako bih bio svjestan nesvjesnosti a nesvjestan sebe u životu bez kraja i kraju bez života.

Čudne se misli već duže vrijeme motaju po mojoj glavi, nisam ih bio svjestan jer nisam htio da ih pohvatam, ali neko mi je pomogao da shvatim ono što osjećam i da kažem ono što mislim. Nije Gospod ali sam pomislio da jeste. Čitao sam njegove riječi a poruke sam izvlačio između redova. Vidio sam sebe u njemu a nisam ga izmislio. Dijeli nas nekoliko bulevara i malo dobre volje. Imamo različitu boju očiju a na svijet gledamo isto. Sada sam njegovo naličje. 

Uvijek ću mu biti zahvalan i onda kada njegova pluća budu umorna udahnuću život za njega, učiniću da gleda kroz moje oči jer mi je on dao svoje, daću mu svoju krv i svu svoju sreću ako ga njegova napusti. Daću mu sve a ne znam ga, nikada ga nisam vidio, nikada ga nisam čuo, nikada ga neću vidjeti ni čuti.

Napolju pada snijeg, bojim se da će njegov trag zametnuti mećava a njegovo odsustvo u meni niko neće opravdati. Možda bih to i želio, ali ipak negdje u sebi potajno priželjkujem susret, jer ću se samo tako susresti sa sobom. Ako misli imaju magnetna svojstva morao sam ukrotiti bar jednu njegovu, ali nisam jer sam opet izgubio snagu i pomislio da griješim. Gospode, pogledaj me, daj mi pravi odgovor,nemoj me ostaviti da tragam sam jer nikada neću naći riješenje.

 Mislim da sam vidio svjetlost u tami, kraj tunela ili novu zoru a znam da nije tako, jer uvijek na kraju ostanem sam da se borim protiv sebe i svojih strahova koji me u mnogo čemu sputavaju.

Ne želim da prihvatim sebe kao takvog ali prosto moram jer će to biti moj spas i samo tako više neću biti sam u areni sa divljim zvjerima, imaću prijatelje, one prave, koji mi nikada više neće biti tako daleko. Ne smijem se pokolebati, ne smijem osjetiti isti strah, moram dalje bez njega...