Колосеум

''Зашто људи траже опроштај од Бога и онда кад нису спремни да праштају једни другима?''

Glas

coloseum | 24 Мај, 2008 12:05

Ja, zarobljenik prošlosti, očajnik bez tračka nade, iskušenik beskrajnog prividnog mira s poljuljanom vjerom u sebe, svoje mogućnosti bez prijeke potrebe počeću ovo kazivanje. Hoću da znate da govorim iz predgrađa sna, ulice sjećanja i časova jave, bez odlučnog glasa, zatečen djelima izmišljenih neprijatelja, bez snage da u potpunosti pokrenem razum zamađijan otrovnim plodom sopstvenog straha i umišljene nemoći, sa gnjilom mržnjom prema svemu što je novo i što mi je stavljeno na put koji nisam izabrao.

Od Vas tražim da me čujete, da ne uvažite ništa što bi moglo da me opravda da zaboravite sažaljenje i na kraju, da me kaznite životom.

Bila je to hladna zimska romanijska noć, jedna od onih koje se ne doživljavaju tako često. Snijeg samo što je stao a oštra pakosna magla već je u potpunosti prekrila sokolačku varoš. Život kao da ne postoji, samo su se u zavejanoj Ulici cara Lazara ispod obrisa pognutih krošnji, mogla naslutiti svjetla rijetkih, usporenih kola i po neki pogureni užurbani prolaznik obasjan njihovim slabim sjajem. U vazduhu se osjeća nemir a u mislima se Božić pretvara u sjećanje. Sokolačka varoš proživljava uvijek monotoni, hladni i dugi, onaj drugi dio januara.

To je vrijeme u kome omladina, koja je bez pogovora dala čari prazniku i odredila ritam svakodnevnice, vrijedno prihvatila stare obaveze a studenti već odavno krenuli na univerzitete, vrijeme u kom se starijim sokočanima naglo vrate svi odloženi problemi ali ne i vrijeme kada se oni rješavaju.

U besmislu postprazničke dokolice, čovjek najteže izlazi na kraj sa noćima, beskrajnim, hladnim i nemirnim romanijskim noćima u kojima srpski Sibir, kako se često u narodu naziva ovaj kraj Srpske, biva skoro u potpunosti odsječen od svijeta. Svaka sokolačka ulica u tim noćnim, okrutnim satima i pravim sokočanima, po malo je strana, nekako tuđa i naizgled nepoznata. Samo prijeke potrebe i goleme nevolje čovjeka izvlače vani i otkrivaju okrutnost i hladnoću planiske večeri. Čak se i uvijek živi varoški park nalazi u dubokom zimskom snu, odjeven debelim snježnim prekrivačem a njegove vitke, brdovite i zatrpane staze, obgrljene pognutim krošnjama četina i breza, predstavljaju najveću prepreku rijetkim mještanima Brezijaka i još rijeđim radnicima nadničarima da što prije dođu svojim toplim kućama i potisnu osjećaj studeni. Istina, sokolački domovi jedini odaju zimsku idilu, porodičnu toplinu i onu božanstvenu planinsku euforiju. Zatrpani krovovi i zadimljeni odžaci prkose vjetrovima i oštroj zimi a iza kućnih prozora nerijetko blicaju televizori i blagi odsjaji sobnih lampi i lustera. Varoš miruje, ne čuju se ni psi, samo oko sedam sati sa Graca odjekuju stara zvona Lazarice, ubijaju tišinu i otkrivaju život najavljujući početak večernje službe unoseći pritom periodičan strah u dušu nijemog posmatrača.

NASTAVAK USKORO!

Jednom sam sreo čovjeka

coloseum | 24 Мај, 2008 00:07

Opet je stigla noć. Misterija planine i ravnice uvijek je ista a monotonija večeri svugdje ubija.  Slutnja se opet projektuje i donosi smrtni strah. Imam još mnogo vremena do padanja u nirvanu.

 

Posmatram kako prolazi voz i kako postepeno nestaje u  gustoj magli. Vidim samo drveće koje ostavlja za sobom obasjno nekim slabim crvenim svjetlom. Sada je sve sablasno. Nema više ni sjećanja da je voz prošao, drhtim od glasa koji nema zvuk. Eho tog paklenog glasa para prostranstvo i nestaje u mome bunilu, gubi se, daleko je od mene, više ga ne čujem. Od straha gubim vid. Moje tijelo miriše na mraz a krv moja huklja kroz vene. Mokar sam od napora da shvatim. Predosjećam da dolazi još jedna noć spoznaje u kojoj opet neću saznati ništa ili ću pak postati još svjesniji svoje proste ograničenosti i relativnosti vremena i prostora.

 

Stojim na tlu a tlo je krhko, klizi ispod mene, osjećam svaki njegov đavolji pokret, osjećam pucanje suve međe . Neću da se pomjerim, želim da popuca. Trebao bih preći na drugu stranu bitstvovanja, onu ispravnu, postojanu, ali želim da vidim koliko mogu da propadnem, da se izgubim, neću da budem kukavica. Hoću da budem parazit svoje podsvijesti kako bih bio svjestan nesvjesnosti a nesvjestan sebe u životu bez kraja i kraju bez života.

 

Čudne se misli već duže vrijeme motaju po mojoj glavi, nisam ih bio svjestan jer nisam htio da ih pohvatam, ali neko mi je pomogao da shvatim ono što osjećam i da kažem ono što mislim. Nije Gospod ali sam pomislio da jeste. Čitao sam njegove riječi a poruke sam izvlačio između redova. Vidio sam sebe u njemu a nisam ga izmislio. Dijeli nas nekoliko bulevara i malo dobre volje. Imamo različitu boju očiju a na svijet gledamo isto. Sada sam njegovo naličje. 

 

Uvijek ću mu biti zahvalan i onda kada njegova pluća budu umorna udahnuću život za njega, učiniću da gleda kroz moje oči jer mi je on dao svoje, daću mu svoju krv i svu svoju sreću ako ga njegova napusti. Daću mu sve a ne znam ga, nikada ga nisam vidio, nikada ga nisam čuo, nikada ga neću vidjeti ni čuti.

 

Napolju pada snijeg, bojim se da će njegov trag zametnuti mećava a njegovo odsustvo u meni niko neće opravdati. Možda bih to i želio, ali ipak negdje u sebi potajno priželjkujem susret, jer ću se samo tako susresti sa sobom. Ako misli imaju magnetna svojstva morao sam ukrotiti bar jednu njegovu, ali nisam jer sam opet izgubio snagu i pomislio da griješim. Gospode, pogledaj me, daj mi pravi odgovor,nemoj me ostaviti da tragam sam jer nikada neću naći riješenje.

 

 Mislim da sam vidio svjetlost u tami, kraj tunela ili novu zoru a znam da nije tako, jer uvijek na kraju ostanem sam da se borim protiv sebe i svojih strahova koji me u mnogo čemu sputavaju.

 

Ne želim da prihvatim sebe kao takvog ali prosto moram jer će to biti moj spas i samo tako više neću biti sam u areni sa divljim zvjerima, imaću prijatelje, one prave, koji mi nikada više neće biti tako daleko. Ne smijem se pokolebati, ne smijem osjetiti isti strah, moram dalje bez njega...

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb